Doba turskih osvajanja

Središnji varaždinski trg, popularni Korzo

Nakon toga Varaždin se razvija kao tipičan srednjovjekovni privilegirani grad, a ubrzo postaje najnapućenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na križanju važnih srednjovjekovnih cesta koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I.. u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I. je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat:

„Turska je vojska kod Maribora prešla preko Drave, a zatim je nastavila put uz desnu obalu rijeke. Iza Zavrča kod grada Vinice uđe Sulejman 23. rujna 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bijedni seljaci iz sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u nutarnji (utvrđeni) grad Varaždin. Tko god je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli.“

 

Osmanlije su postupno zauzimali hrvatski prostor, a usporedno s njihovim napredovanjem pojedini su hrvatski plemići tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća je stvoren sustav pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Vojna krajina ili granica. Uz kralja su, pogranične utvrde od 30-tih godina 16. stoljeća, financirali pretežito staleži pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške, ali i Hrvatski sabor. Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina koja je kasnije po svom sjedištu Varaždinu dobila ime Varaždinski generalat. Sastojala se od tri natkapetanije: Koprivničke, Križevačke i Ivanić. Time Varaždin postaje važno vojno uporište.
Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. Zbog zaleđivanja Drave su stanovnici iz obližnjih mjesta morali razbijati led kako Turci Osmanlije i Tatari ne bi mogli prelaziti na hrvatsku stranu. Tatari su u travnju 1603. godine provalili u ovaj kraj gdje su porobili i spalili sva sela između Koprivnice i Vinice.
Mirom na ušću rječice Žitve u Dunav 1606. godine, sklopljenim na dvadeset godina između Osmanskog i Bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobrovoljačke postrojbe trebale raspustiti, a nijedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpisanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu. Prema dokumentu o razgraničenju Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu prema Osmanskom Carstvu. Ta je granica išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Ovaj mir je bio preduvjet za oporavak i obnovu šireg područja današnje sjeverozapadne Hrvatske, a posebno su ga uspješno za svoj razvoj iskoristili Varaždinci.